28.10. 2024.

Refik Šećibović

Obrazovna destrukcija, banalnost obrazovanja i sukob generacija (2)

 

Kad počnete da pišete blog, onda morate stalno da gledate šta se događa u vašoj okolini. A, svaki dan se događaju dokazi o destrukciji. U sredu srednjoškolac je pucao na srednjoškolca, u četvrtak je četrnajstogodišnjak ubio jednog policajca i ranio drugog. Sve ovo mi ćemo podvesti pod nasilje maloletnika. Podići ćemo nivo policije, govoriće psiholozi, ljudi iz bezbednosti, govoriće sociolozi, ali...

 

Uzroci ostaju iza nas. Uzroke je napravila obrazovna destrukcija. Ona je rodila sukob generacija, banalnost obrazovanja i potpunu nepripremljenost, kad saznamo da mladi žive na drugi način uz pomoć novih tehnologija, društvenih mreža i u svom virtuelnom svijetu.

 

A pogledajte naše medije, oni ništa ne znaju o složenosti rada sa mladima. Pogledajte naše uprave institucija, njima je važnije da popune obrasce izveštaja za finansijere, nego da unaprede rad sa mladima. Birokratija je obuhvatila sve koji bi trebali da se bave ovom generacijom. Pogledajte lokalne zajednice, one finansiraju godinama iste stvari, koje u obično samo jedna fasadna priča, bez dubokih korena.

 

A sa druge strane, u ovo vreme mnoge stvari  koje su se dogodile daju značaj neoliberalnoj ideologiji u našem obrazovnom sistemu. Tako vidimo da je to stvorilo da neki sistemi ( i obrazovanje, ali ne jedino) ne funkcionišu. Ali ta neoliberalna  ideologija nas je vezala da se individualizujemo u trenucima kada nam je i te kako potrebno da imamo što više zajedničkog u rešavanju spora sa mladima. E, to je kad ta ideologija uzme maha, tada mi mislimo da je najbolje sačekati da se sve smiri, i da nastavimo po starom. A zaboravljamo, da je neoliberalna ideologija  uzrok delovanja obrazovne destrukcije, zbog toga se sukob sa mladima ne smiruje.

 

Čovek mora biti zabrinut, jer kad čujete naše političare, zatim ljude iz drugih sistema, jasno je da su oni još uvijek u prošlosti (“zaledila” ih je obrazovna destrukcija). Oni ne mogu da shvate da ova generacija ne ide u školu, kao što su to išle prethodne generacije. Jer ova generacija ima svoj svet - virtuelni prostor komuniciranja i igrica, kojim savršeno vladaju. Dakle, oni imaju svoj svet bez nas starijih, oni u tom svetu nalaze materijale za učenje (koriste već uveliko veštačku inteligenciju), forume za komuniciranje, razmenjuju ideje, čak neki i mogu da zarade itd. Dakle, oni su u jednom svetu u kome superiorno se ponašaju, rešavaju probleme i kad dođu u naš svet u kome vlada neznanje, korupcija, moć politike, statičnost, birokratija itd., oni se osećaju potpuno neprilagođeno. Zato se non stop svađaju sa roditeljima, podnose im zahteve iz svog sveta, a oni se obrušavaju na škole, nastavnike i društvo u celini. Onda nastaju svi ovi problemi koje smo već pomenuli na početku.

 

U ovom svetu ta nova Z generacija se ponaša kao u svom virtuelnom svetu, predlažu nova rešenja, likvidiraju prepreke, rugaju se starijima i sve to rade brže nego li ovi naši sistemi. Zato već 4 nedjelje ne mogu da se reše pretnje bombama u školama u Sarajevu. Ali taj slučaj je nešto drugo pokazao, da se oni ne boje ni policije, ni sistema, ni starijih (slično se dogodilo kada je devedesetih godina Otpor vodio mlade protiv Miloševićevog režima, koji su potpuno ignorisali silu policije i režima, čak im se otvoreno rugali i podsmevali). I zato su pored hapšenja pretnje su nastavljene, jer “virtuelni svet” još uvek deluje u njihovu korist.

 

Pored toga, oni znaju da stariji nisu u stanju da primene represivna sredstva, jer bi to otkrilo koliko zaostaju za novim generacijama. I tu se ne treba se ljutiti, napadati, kritikovati, pretiti, jednostavno, treba im pristupiti na drugi način - otvoriti sa njima dijalog.

 

A do sada smo ignorisali njihove zahteve. Zato su se i dogodile ovi užasni događaji, u Bosanskoj Krupi, Lukavcu, Beogradu, jer su se oni po sistemu igrica obrušili na sve one koje smatraju preprekama svojim idejama. Oni kao u igricama sve eleminišu.

 

Dakle imamo ozbiljan sukob generacija. I šta uraditi u tom slučaju?

 

Moramo izgraditi timove koji će multidisciplinirano da pristupe novoj generaciji i to kroz ulazak u njihov svet i da se može razgovarati i delovati na jedan poseban način. Mi moramo prestati da policijom, školskom represijom i sudovima, tako da rešavamo spor sa ovom generacijom. Tako ćemo još više produbiti sukob generacija. A to će samo povećati njihov otpor prema našim sistemima. A oni mogu svašta da urade, ne zaboravite, njima su već dostupni dronovi, njima će biti uskoro dostupna i druga sredstva koja mogu upotrebiti protiv sistema i starijih.

 

Znam da će mnogi reći naši stariji su to rešavali batinom, ali ovo nije vreme naših starijih. I mi se teško snalazimo sa poplavom inovacija u našim životima. Oni to podnose bolje i zato batina nam nije potrebna, ali i ne treba im popuštati, treba nam   dijalog, kako da prihvate standarde modernog vaspitanja.

 

Dakle, naš zadatak je da prestanemo da slušamo gluposti. I to onih koji su se trideset godina oglušivali o potrebe novih generacija. Moramo uraditi to na drugi način!

 

 

 

 OBRAZOVNA DESTRUKCIJA I PRENOS ZNANJA U VREMENIMA KRIZA I NEIZVESNOSTI (I deo)

Refik Šećibović  Visoka škola za turizam i menadžment Konjic

Obrazovanje u današnje vreme bitno utiče na sve druge oblike društva, pa i na oblast bezbednosti u vremenima kriza i neizvesnosti. Pogotovu je to za nas značajno zbog procesa koji se događaju u Evropi, te u njenoj blizini  u poslednje tri godine – pandemija, migrantska kriza, rat na Bliskom Istoku i rat u Ukrajini. Svaka od ovih kriza na svoj način je uticala na formiranje procesa valorizacije  obrazovanja i odnosa društva prema tom zadatku. Obrazovanje u tom smislu mora intenzivno da se menja i da se prilagođava takvim situacijama. Međutim, na tom putu pojavila se velika prepreka, koja se na prvi pogled ne vidi, a to je obrazovna destrukcija.

 

Šta je obrazovna destrukcija?

Polje obrazovne nejednakosti  je uslovilo nedostatak aktivnosti u akademskom svijetu, te potpunu eskalaciju neakademskog ponašanja zasnovanog na neoliberalnom individualizmu. Jačanje neolibaralnog individualizma unutar obrazovnih institucija, još više nagrizao problem zajedničkog rada u ostvarivanju kvaliteta. To je sa druge strane podrilo institucije, naročito univerzitete i srednje škole (obrazovanje nastavnika), a podstaklo bujanje privatnih institucija sa upitnim sistemom rada. Jer, neoliberalni individualizam je potpuno zamijenio logiku zajedničkog djelovanja i napretka u sistemskom smislu, čak i na nižim upravljačkim nivoima. On je podstakao sve oblike nejednakosti (urbano-ruralno, nacionalno, ekonomski, politički), koji su podstakli odlazak najobrazovanijih mladih ljudi.

Neoliberalni individualizam je ukočio sve oblike sadašnjeg upravljanja obrazovanjem, bez obzira na njihove ciljeve, jer je on individualni skepticizam doveo do tog nivoa nepovjerenja, da se isključuju sva sistemska riješenja i umjesto njih rađa destruktivni prostor neobrazovanosti, bez obzira na sve ostale predznake (nacionalne, vjerske, ekonomske, intelektualne itd). Nejednakost nas vodi ka dubinskoj neobrazovanosti, a ona ugrožava našu otpornost i bezbednost u doba neizvesnosti.

Svi ovi elementi obrazovanja sudaraju se sa političkom destrukcijom, tako da se u tom sudaru, ogleda nivo demokratskih odnosa prema obrazovnom sistemu. Kod nas je jaka politička destrukcija, što dovodi do veoma niskog nivao demokratskih odnosa u obrazovanju.

 Politička destrukcija, naročito danas podržana od populističkih partija, nema nikakav interes da uvodi reformske zakone, jer su oni u biti oslonjeni na demokratske procedure i objektivno primenjivanje obrazovnih alata. Primjena ovih modernih obrazovnih alata, eliminiše partijsko upravljanje institucijama obrazovanja, ali eliminiše i klanove unutar ovako podijeljenog obrazovanja. I tu je ključ problema, koji političari ne žele da riješe. Medjutim, tu nije kraj, ovakav pristup političkih  moćnika, a zasnovan je na političkoj  destrukciji  rodio je obrazovnu destrukciju (ne samo školsku), koja ima veoma duboke posledice po društvo.

Obrazovna destrukcija je mnogo opasnija od političke, ona se oslanja na uvođenje subjektivnih pravila, koja kontrolišu razvoj sistema standarda, normi, ideja i interesa zajednice.

Obrazovna destrukcija bazira se na urušavanju kredibiliteta pojedinaca i institucija, kako  u obrazovanju, tako i u društvu uopšte. Pojam obrazovna destrukcija po sebi je nonsens, jer uloga obrazovanja je da gradi znanje za razvoj društva, ali je jasno da obrazovna destrukcija ruši upravo taj sistemski zadatak.

Obrazovna destrukcija ne dozvoljava sistemski pristup odnosu obrazovanja i komplenog društva na bazi zajedničkih potreba za razvojem. Ali kada se ralativizira potreba naučnog i stručnog rešavanja složenih problema. Zatim, stvaranje atmosfere površnosti, isto tako izbegavanje povezivanja, izbegavanje da se rešavaju složeni problemi, onda je obrazovna destrukcija ispunila cilj, a to je potpuno zaustavljanje društva u procesu modernizacije na bazi nedovoljne obrazovanosti.

Nedovoljna obrazovanost se mjeri uključivanjem u globalne proces na način da društvo može da implementira na vrijeme inovacije i tehnološki napredak u odnosu na razvijene zemlje. Mi tu mnogo zaostajemo. A opravdanje obično se traži u neoliberalnom individualizmu i političkim odnosima. Međutim, ipak je ovdje u pitanju društvenih odnos prema znanju.

Odbrana akademskih sloboda je pitanje očuvanja demokratije u društvu

 Prof dr Refik Šećibović

 

Odbrana akademskih sloboda je pitanje očuvanja demokratije u društvu

 

U fokusu naše javnosti u poslednje vrijeme je izbor rektora Univerziteta u Sarajevu ( u daljem tekstu UNSA), pogotovo kada je sam postupak, postao jako sumnjiv i kada je intervenisala inspekcija Ministarstva za visoko obrazovanje i nauke, koja je donijela riješenje o poništenju izbora.

 

Ako pogledamo kako se to desilo, možemo da kažemo, da je naš najveći univerzitet došao do izbora rektora na veoma neobičan način. Tadašnji prorektor je pobijedio kandidata sa Medicinskog fakulteta za jedan glas na Senatu UNSA, a da je on sam, pri tom, glasao na Senatu, dok drugi kandidat nije imao tu priliku, jer jednostavno nije član Senata.

Poslije niza anonimnih prijava(?), Ministarstvo za visoko obrazovanje KS je poslalo inspekciju koja je krajem septembra donijela riješenje da treba poništiti izbor rektora, zbog niza pogreški u samom postupku. Iz medija saznajemo da su inspektori pronašli nekoliko grešaka:

 

“Kako saznajemo, inspektori su pirlikom nadzora uočili da je tekst konkursa manjkav, zatim da su prilikom izbora novog rektora glasali dekani koji nisu upisani u sudski registar kao i da su glasali pojedini predstavnici organizacionih jedinica po ovlaštenju iako je pravilnikom propisano da semo že glasti isključio lično.
Ono što je najinteresanije, a vjerovatno i najbitnije utvrđeno je da je jedan od dva kandidata u trenutku glasanja imao funkciju prorektora, a to znači imao pravo glasa na sjednici na kojoj se birao novi rektor.

U prevodu, prof. Dr Tarik Zaimović, a što je i utvrđeno, na sjednici na kojo je izabran za rektora imao je pravo glasa čime je automatski imao prednost u odnosu na svog protivkandidata” (Klix vijesti 26. 09 2024. https://www.klix.ba/vijesti/bih/hoce-li-biti-ponisten-izbor-tarika-zaimovica-za-rektora-unsa-inspekcija-utvrdila-brojne-nepravilnosti/240926061 )

 

Međutim, Senat UNSA je ovo riješenje inspektora odbacio i potvrdio svoje stavove, te pokrenuo žalbu preko advokata prema Vladi Kantona Sarajevo. Vlada na svom zasjedanju nije prihvatila stavove advokata, a Ministarstvo za visoko obrazovanje je odgovorilo da je žalba manjkava.

 

Međutim, još prije ovog riješenja bilo dosta primjedbi u medijima pojedinih profesora na sam postupak. Pogotovo vrlo je interesantan bio tekst prof. dr Asima Mujkića Rektor možes biti ti, gdje on ističe:

 

“Da bi pak to tako funkcioniralo, sada politiku ostavimo po strani (koliko je to uopće moguće) potrebna nam je istinski slobodna zajednica istraživača čija je glavna karakteristika demokratsko, egalitarno međusobno odnošenje – međusobno uvažavanje, tolerancija, ophođenje na ravnopravnoj osnovi. Akademska zajednica treba da bude primjer demokratskog duha, a ne da liči na svoje društvo. Ona treba da postavlja primjer. I tu je ključni problem u našem slučaju.

(ASIM MUJKIĆ: Rektor možeš biti ti (valterportal.ba)  

 

Natpis prof. Dr Asima Mujkića direktno govori o demokratizaciji institucije. To i jeste bio cilj izmjene Zakona o visokom obrazovanju 2021., ali je očito da se u praksi događaju drugačije stvari.

 

Ovom tekstu nije cilj da analizaira navode, natpise i političke stavove, već smo se pozabavili stavovima Senata UNSA, oko pitanja prihvatanja grešaka u izboru rektora, i njihovo pozivanje na autonomiju institucije. Autonomija institucije u zakonskim aktima Kantona Sarajevo je prilično velika i to je jako dobro, ali ono o čemu se ovdje piše,  nije ugrožavanje autonomije institucije, već pojava diskriminacije kao faktora odlučivanja u procesu izbora i pitanje akademskih sloboda drugog kandidata.

 

Zato za razliku od medija, moramo da konstatujemo da je unutar postupka izbora rektora prekršen Zakon o visokom obrazovanju KS koji jasno potencira da unutar institucija ne može biti procesa diskriminacije i neravnopravnosti. Tu se precizira da unutar autonomije moraju se poštivati i akademske slobode studenata i nastavnika, jedno od osnovnih načela akademskih sloboda je ravnopravnost. Sadašnji Zakon o visokom obrazovanju uz sve njegove nedoslednosti , ipak u članu 14 precizno određuje pitanje ravnoprivnosti i diskriminacije:

 

Član 14

(Ravnopravnost i zabrana diskriminacije)

(1) U obavljanju svoje djelatnosti visokoškolske ustanove osiguravaju zaštitu i promicanje jednakosti bez diskriminacije po bilo kojoj stvarnoj ili pretpostavljenoj osnovi (zaštićenom svojstvu) kao što su: rasa ili etnička pripadnost ili boje kože, spol, jezika, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračnog ili porodični status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, seksualna orijentacija ili po nekom drugom ličnom svojstvu, položaju ili okolnosti.

(2) Visokoškolske ustanove osiguravaju jednakost u mogućnostima i tretmanu svom osoblju i studentima i jednak tretman svih organizacionih jedinica u vršenju utvrđenih ovlaštenja.

(3) Diskriminacijom se smatra svako različito postupanje ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.

(Zakon o visoko obrazovanju KS https://www.paragraf.ba/propisi/kantona-sarajevo/zakon-o-visokom-obrazovanju.html )

 

Jasno je da stavovi 2 i 3 ne dozvoljavaju ovaj oblik diskrimanacije koji se dogodio na Senatu UNSA, upravo zato se i sadašnji  i bivši rektor nisu pozvali na Zakon o visokom obrazovanju, već su odmah počeli da se brane ugrožavanjem autonomije. Pogotovo se to odnosi na pitanje ravnopravnosti u trci za rektora (stav 2), gde se jasno de je  Senat UNSA prekršio ovaj stav samim određivanje načina glasanja.

Ono što je još paradoksalnije kada je u pitanju Senat UNSA je prekršio i Statut UNSA i to član 20  koji precizira obaveze o sprečavanju diskriminacije i ravnopravnosti (pogotovo pogledati stavove 2 i 4):

 

Član 20.

(Ravnopravnost i zabrana diskriminacije)

(1) Univerzitet je u obavljanju svoje djelatnosti usmjeren na jednakost u mogućnostima i tretmanu svih lica bez diskriminacije.

(2) Diskriminacijom će se smatrati svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu: njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svake druge okolnosti koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje prava i sloboda na ravnopravnoj osnovi.

(3) Izuzeci od primjene odredbe sadržane u stavu (2) ovog člana dopušteni su u skladu s članom 5. stav (1) tačka (h) Zakona o zabrani diskriminacije i članom 2. stavom (2) Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, s obzirom na specifičnosti teoloških fakulteta.

(4) Univerzitet osigurava jednak tretman svih članica u vršenju utvrđenih ovlaštenja te

jednakost u mogućnostima i tretmanu svom osoblju Univerziteta.

(5) U cilju poticanja pune socijalne integracije i učešća u životu zajednice osoba sa

invaliditetom Univerzitet/članice, u skladu sa svojim mogućnostima, poduzima/ju mjere za pristup obrazovanju tim kategorijama osoba.

(6) Zaštita od diskriminacije i uznemiravanja bliže se uređuje općim aktom Univerziteta.

(Statut UNiverziteta u Sarajevu https://www.unsa.ba/o-univerzitetu/propisi/statut-univerziteta-u-sarajevu-2023 )

U ovom trenutku treba analizairati nekoliko činjenica, koje nisu do kraja precizirane :

 

- da li univerzitetska autonomija štiti proceduru oko izbora rektora?

- da li je univerzitetska autonomija iznad akademskih sloboda osoblja koje nije unutar menadžmenta?

- da li autonomija univerziteta mora da se uskladi sa pravilima akademskih sloboda koje država i okruženje moraju da obezbede akademskom osoblju?

 

Na prvi pogled proceduru za razrešenje rektora štiti član 63 istog Zakona o visokom obrazovanju koji ne poznaje razrešenje rektora zbog pojave neravnopravnosti i diskriminacije u proceduri izbora. To je veliki odbrambeni mehanizam koji Senatu UNSA daje pravo i mogućnost da se brani u ovom slučaju. Ono što treba naglasiti, da je taj čin duboko nemoralan i sa akademskog stanovišta neprihvatljiv, ali verovatno pravno moguć.

 

Međutim, političke strukture u Kantonu Sarajevo treba ozbiljno da se pozabave drugim aspektom, a to je ugrožavanje akademskih sloboda, u ovom slučaju drugog kandidata, ali i svih onih nastavnika koji nisu u položaju da glasaju ravnopravno, sa rukovodstvom.

 

Kad su u pitanju akademske slobode u Kantonu Sarajevo one nisu u potpunosti jasno definisane, kao u drugim zakonima. One su u Zakonu o visokom obrazovanju prikazane  članom 9, ali ovde se vodi računa o slobodama izražavanja akademskog osoblja. Ostala prava koja daju akademske slobode nisu ovde naznačena. Međutim, u sledećem članu 10 stavu (3) jasno se kaže:

 

(3) Autonomija i akademska samouprava se vrše na etički i društveno odgovoran način i uz poštivanje zakonom utvrđenih obaveza i prava visokoškolskih ustanova. ( Član 10 Zakona o visokom obrazovanju https://www.paragraf.ba/propisi/kantona-sarajevo/zakon-o-visokom-obrazovanju.html).

 

I ovaj član obavezuje instituciju da se ponaša na društveno odgovoran način,  a kršenje Zakona to očito nije. Jasno je da diskriminacija i akademske slobode ne mogu ići zajedno, zato ova procedura je duboko nepravedna i sa stanovišta akademskih sloboda neprihvatljiva.

 

Akademska sloboda je pravno utemeljena na više međunarodnih načela i normi o ljudskim pravima. Ona je potpuno samostalno utemeljena na slobodi mišljenja i izražavanja, prava na obrazovanje, prava na dobrobit nauke, i na elementima slobode udruživanja, slobode kretanja i drugih prava. Dakle, zakonski nismo dobro uredili taj član 9 jer nije obuhvatio sve karakteristike akademskih sloboda.

 

Ujedinjene nacije odnosno njihov Odbor za ekonomska pitanja, socijalna i kulturna prava (CESCR) izričito je utvrdio da pravo na obrazovanje “može se uživati samo ako je propračeno akademskom slobodom osoblja i studenata” (CESCR)

 

CESCR je dalje naveo:

 

“članovi akademske zajednice, pojedinci ili kolektivno, slobodni su slijediti, razvijati i prenositi znanja i ideje (https://www.scholarsatrisk.org/resources/academic-freedom-and-its-protection-under-international-law/ )

 

Upravo na bazi takvih stavova razvija se i zakonska regulativa u Kantonu Sarajevo i to je suština člana 14, koji daje pravo svakom članu akademske zajednice da ravnopravno sudeluje u svim institucionalnim aktivnostima. To recimo Zakon o zanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju posebno potencira. Ali ono što ga razlikuje od Zakona o visokom obrazovanju KS je postojanje određenih pojmova koja su u ovakvim situacijama jako značajna. :

Akademska zajednica

Članak 3.

(1) Akademsku zajednicu čine nastavnici, znanstvenici, suradnici, studenti i drugi sudionici u procesu visokog obrazovanja.

(2) Članovima akademske zajednice jamče se akademske slobode, koje posebno obuhvaćaju slobodu znanstvenog istraživanja i umjetničkog stvaralaštva, slobodu izražavanja, objavljivanja i poučavanja, slobodu izražavanja mišljenja o sustavu i ustanovi u kojima djeluju, pravo na međusobnu suradnju i udruživanje te pravo na izravno i neizravno participiranje u kolegijalnim tijelima upravljanja i stručnim tijelima ustanova u sustavu visokog obrazovanja, znanstvene i umjetničke djelatnosti.

(3) Članovi akademske zajednice u radu trebaju štititi znanstvenu istinu i istraživačku nepristranost, poštovati autorska prava te postupati odgovorno i angažirano prema društvenoj zajednici u kojoj djeluju. Članovi akademske zajednice obvezni su poštovati etička načela pri znanstvenom istraživanju, umjetničkom stvaralaštvu i poučavanju te rezultate znanstvenog istraživanja učiniti dostupnim javnosti. Članovi akademske zajednice obvezni su svoje odnose temeljiti na međusobnom povjerenju te poštovanju dostojanstva svake osobe.

(izvor https://www.zakon.hr/z/3328/Zakon-o-visokom-obrazovanju-i-znanstvenoj-djelatnosti 

A u sljedećem članu jasno se definiše šta je autonomija univerziteta:

 

Članak 4.

...(4) Autonomija sveučilišta predstavlja institucionalni okvir čija je svrha zaštita akademskih prava i sloboda članova akademske zajednice te intelektualne neovisnosti sveučilišta od svakog političkog pritiska i ekonomske moći. Autonomija sveučilišta uključuje odgovornost prema društvenoj zajednici...

(Izvor:https://www.zakon.hr/z/3328/Zakon-o-visokom-obrazovanju-i-znanstvenoj-djelatnosti )

 

Međutim, ovdje moramo da jasno pokažemo zašto je zaštita akademskih prava i sloboda članova akademske zajednice jedno od ključnih pitanja savremene demokratije. Vratićemo se na UN, jer je početkom marta 2024. izašao poseban materijal  “Principles for impalementing the Right to Academic Freedom”. To je dokument koji je proizašao poslije izvještaja Posebnog izvjestioca UN za sporovođenje prava na slobodu mišljenja i izražavanja  Davida Kayea iz 2020. godine. Ovaj dokument je uradila Radna grupa za akademsku slobodu (WGAF) koja oslanjajući se na stručnost akademika iz cijelog svijeta, napravila ovaj izještaj koji je izašao 2024. godine, sa ciljem daljeg jačanja mehanizama pračenja i zaštita akademske slobode na svim nivoima i mahanizmima UN, ali i među državama članicama UN.

 

Ovaj dokument se zasniva na 9 načela kad su u pitanju akademske slobode:

 

Načelo 1 : Akademska sloboda je pravo na razvoj znanja i ideja

Načelo 2: Akademska sloboda zaštićena je međunarodnim pravom o ljudskim pravima

Načelo 3: Akademska sloboda zahtijeva autonomiju institucija

Načelo 4 : Akademska sloboda uključuje unutarškolsko i izvanškolsko izražavanje

Načelo 5: Akademska sloboda zahtijeva pristup informacijama

Načelo 6: Akademska sloboda zahtijeva slobodu kretanja i udruživanja

Načelo 7: Akademska sloboda neophodna je za sve razine obrazovanja

Načelo 8: Studenti imaju pravo na akademsku slobodu

Načelo 9: Poštivanje, zaštita i promicanje akademske slobode zajednička je odgovornost

 

(Principles for Implementing the Right to Academic Freedom, str. 1 https://www.scholarsatrisk.org/wp-content/uploads/2024/04/Principles-for-Implementing-the-Right-to-Academic-Freedom_FINAL.pdf  )

 

Kada pogledamo ova načela videćemo da univerzitet nije oslobođen odgovornosti za poštivanje akademskih sloboda. Tako da ponašanje Senata UNSA je ugrožavanje akademskih sloboda po ovim principima 3 i 9 , jer jednostavno, akademske slobode su prava koja ne može suspendovati nikakva procedura, odnosno, akti sprovođenja postupka. Tu se posebno ističe načelo 3 ( pod nazivom “ Zaštita i unapređenje i uživanje akademske slobode”)  koji zahtijeva od visikoškolskih institucija da poštuju ravnopravnost kao osnovno pravilo:

 

e. Pravila i prakse za imenovanje, zapošljavanje, uvjete rada, prijem, promaknuće, mandat i zadržavanje te izbacivanje ili otpuštanje institucionalnog vodstva, administrativnog i akademskog, istraživačkog i nastavnog osoblja te studenata moraju biti slobodni od političkih ili vanjskih uplitanja, uključujući komercijalne , vjerski ili ideološki te slobodni od diskriminacije, prihvaćajući da se mjere namijenjene ispravljanju isključenosti ili podzastupljenosti tradicionalno marginaliziranih osoba ili skupina neće smatrati diskriminacijom.

 

(Načela za provedbu prava na akademsku slobodu, str. 4  https://www.scholarsatrisk.org/wp-content/uploads/2024/04/Principles-for-Implementing-the-Right-to-Academic-Freedom_FINAL.pdf ) 

 

Ovdje se očito ne smije prihvatiti, da je to pitanje samo inspekcijskog nadzora, već da je to ozbiljno pitanje neravnopravnosti i diskriminacije, što je osnovno demokratsko načelo i načelo ljudskih prava u jednoj instituciji. Zato Ministarstvo za visoko obrazovanje mora štititi Zakon o visokom obrazovanju, iako ovi članovi direktno ne ističu sankcije oko postupaka Senata UNSA. Ovaj organ ne može, dok se ovaj postupak ne ponovi, da zastupa visokoškolsku instituciju, jer je zlopotrebio autonomiju i podržao, ono što nitko neće da kaže, čuvanje oligarhije. Ako političari u Kantonu zanemare ovaj problem, onda imamo ozbiljno narušavanje demokratskih načela i više niti jedna institucija neće poštivati ​​zakonska načela.

 

Način na koji sveučilište bira svoje rukovodstvo  temeljno je nedemokratski . Još gore, on je oligarhijski, autoritaran i kao takav podložan svakojakim  interesnim i političkim utjecajima . Rektora biraju senatori, svi od reda dekani fakulteta koji glasaju prema svom ličnom nahođenju, bez ikakve obveze konzultacije sa svojom „izbornom bazom“, profesorima koji su ih izabrali. Što znači isključiti, u ovom slučaju,  preko 1.000 visokokvalificiranih radnika  za koje se teško može reći da nemaju svoje mišljenje, iz izbornog procesa osobe koje će u sljedeće četiri godine odlučivati  ​​o njihovoj egzistenciji?

( ASIM MUJKIĆ: Rektor možeš biti ti (valterportal.ba) )

 

Ovo ozbiljno demokratsko pitanje zahtijeva od Vlade Kantona da reaguje preko svojih predstavnika u Upravnom odboru UNSA, ali i sudskim putem ako se nastavi ovo prepucavanje oko inspekcijskog nadzora.

 

Ovdje uopće nije problem tko će biti rektor, već je problem da se demokratija, najzad kroz akademske slobode ozbiljno namještene visokoškolskim ustanovama, kako javnim tako i privatnim. Ovo što se sada događa daleko je od međunarodnih pravila akademskih sloboda i prava na našim institucijama.